ensarulhaqq

Aferim ti bilo, sine moj! Još uvijek se sjećam tvoje reakcije kada su (policajci) sa maskama na licu i do zuba naoružani razvalili vrata i upali u našu kuću. Ti si tada imao 14 godina… Jedan od njihovih vođa ti je pružio ruku kako bi provjerio da li ćeš se rukovati sa njim, a ti si odgovorio i odbrusio mu u lice: ‘Ja sam poput svoga oca, ne rukujem se sa vama!’ Rasrdio si ih sine moj, pa su mi to često spominjali dok bi me mučili.

Preselilo je naše dijete i meni najdraži sin nakon nekoliko godina u kojima ga je Allah počastio pa je osjetio slast ponosa na poljima džihada. Krenuo je u Afganistan, ali nije uspio ući, zatim se prebacio u Kurdistan, da bi na kraju, nakon američke okupacije, ušao u Irak. Bio je jako blizak i drag vođi, junaku Ebu Musabu, rahimehullahu teala, koji se brinuo o njemu i oporučivao braći da se prema njemu posebno brinu. Borio se uz Ebu Musaba na raznim mjestima u Iraku. Dolazile su nam vijesti o njemu koje su radovale naša srca a grudi činile prostranim. Prošao je kroz razna stanja počevši od hidžre, preko zatvora i napuštanja familije i voljenih, pa sve do suočavanja sa raznoraznim iskušenjima, pored toga što je bio mladić. Allah ga je počastio hifzom Kur’ana pa je pohrlio ka njegovom sprovođenju u djelo čak i u zatvoru, koji ga nije spriječio da i u njemu pomaže Allahovu vjeru.

Došlo mi je pismo od njegovog druga koji je zajedno sa njim bio u zatvoru,  pa kaže:

„Bio sam u zatvoru krstaša u Iraku, a sa nama je 2005. godine bio sin šejha[1]. Prije toga je Omer bio sa nama u Kurdistanu i bio je jako omiljen među braćom a posebno kod braće koja su znala da je on sin šejha Makdisija. Želim da obradujem šejha Makdisija da je njegov sin, pored toga što je bio hafiz Allahove Knjige, branio Allahovu Knjigu. Sjećam se dana kada smo bili u zatvoru kada je jedan od krstaša pocijepao dva mushafa[2] pa su zatvorenici skočili poput jednog čovjeka uzvikujući tekbire. Tada je šehidilo četvoro braće. Šejhov sin je bio među prvima koji su skočili i tekbirali…“

Što se tiče Omerovih pisama, stigla su nam samo dva pisma, što ukazuje na njegovu poslušnost i pokornost svojim vođama u nekontaktiranju sa bilo kim van Iraka. Stoga, jedina pisma koja su nam stigla su ta dva pisma iz zatvora. U jednom od ta dva pisma kaže:

„Ušao sam u zatvor 31. 01. 2004. Uhapšen sam od strane Amerikanaca i osuđen sam na sedam godina zatvora. Ostala mi je još jedna godina. Hvala Allahu, braća od amidže (cilja na mudžahide) me posjećuju. Ja se ne kajem zbog ovoga što se desilo, naprotiv ovo je još više povećalo moju ustrajnost i čvrstinu. Prvo što sam uradio kada sam ušao u zatvor jeste to što sam dobro učvrstio hifz Allahove Knjige, a potom sam počeo sticati znanje malo po malo. I kao što se kaže: ‘Kolko je loših događaja sa sobom donijelo hajra.’ Zatvori u Iraku su postali najveći univerziteti za sticanje znanja, jer se u njemu sastaju najveći profesori iz svih krajeva…“

Aferim ti bilo, sine moj! Još uvijek se sjećam tvoje reakcije kada su sa maskama na licu i do zuba naoružani razvalili vrata i upali u našu kuću[3]… Ti si tada imao 14 godina… Jedan od njihovih vođa ti je pružio ruku kako bi provjerio da li ćeš se rukovati sa njim, a ti si odgovorio i odbrusio mu u lice: ‘Ja sam poput moga oca, ne rukujem se sa vama!’ Rasrdio si ih sine moj, pa su mi to često spominjali dok bi me mučili[4]. Tvoje riječi su im se urezale u mozak, nisu ih zaboravili, ali i ti nisi zaboravio njihovo vrijeđanje tvoje vjere, tvoje familije i tvoga oca, pa si odbio da se rukuješ sa njima.

Aferim sinko moj! Prošao si sve to a bio si mladić u cvatu svoje mladosti.

Došla nam je informacija iz Iraka da je Omer prije sedmicu[5] dana preselio zajedno sa tri  mudžahida u jednoj od akcija u Mosulu. Molim Allaha da primi njega i njegove drugove. Oko plače, srce tuguje, ali mi govorimo samo ono čime je zadovoljan naš Gospodar.[6]

Allahu moj, moj sin Omer je uz moje svesrdno dopuštenje izašao da pomogne islam i muslimane, a bio je meni najdraže dijete, pa učini nas, o Allahu moj, od onih na koje se odnose tvoje riječi:

لَنْ تَنَالُوا الْبِرَّ حَتَّى تُنْفِقُوا مِمَّا تُحِبُّونَ

„Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite ono što vam je drago…“

Allahu moj, primi radost oka moga među časnim šehidima i spoji nas zajedno sa njim u Firdevsul e’ala[7]!

Napisao: Ebu Muhammed el-Makdisi

29. džumadel ahir 1431. h.g.

Sa arapskog preveo: Aziz Billah

Preuzeto sa www.putvjernika.com

Ali, riječi Allahovog Poslanika, sallAllahu 'alejhi we sellem:

''… ovaj din (vjera), utemeljena, borba za nju…''

… su "problem" za njih, kao što su i druge predaje, koje u sebi jasno spominju el-qital (borbu).

A ovo (borba) je od jedinstvenih karakteristika ove ta'ife (skupine), kao što je u predajama od Džabira ibn 'Abdullaha, 'Imrana ibn Husajna, Jezida ibn el-Eslema i Mu'awije ibn 'Uqbe ibn 'Amra, Allah bio zadovoljan svima njima.

Prema tome, nije moguće ograničiti ovu ta'ifu jedino na 'ulemu. Ne, već su ova ta'ifa – ljudi od znanja i džihada.

A u prilog ovome, en-Newewi je spomenuo riječi Buharija, Ahmed ibn Hanbela i drugih, a potom je rekao:

''A moguće je da je ova ta'ifa raširena među različitim vrstama vjernika. Od njih su muqatilun (ljuti ratnici), od njih su fuqaha (pravnici), od njih su i muhaddisun (hadiski stručnjaci), a od njih su i zuhud (zahidi, oni koji su se distancirali od užitaka ovosvjetskog života) i oni koji naređuju dobro, a zabranjuju zlo. A od njih su i predstavnici drugih oblika hajra, a nije nužno da svi oni budu zajedno, već oni mogu biti raspršeni u različitim dijelovima svijeta.''^[2]

I slično tome, šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je u vezi borbe protiv Tatara, koji su izgovorili dva šehadeta vjere, u svojim ''Fetwama'' rekao da su ljudi džihada najzaslužniji da budu svrstani u et-ta'ifu el-mensuru, kao što je rekao:

''Što se tiče ta'ife u Šamu i Egiptu i u zemljama sličnim ovima, oni su, u ovo vrijeme – muqatilun (ratnici) za din islama. I oni su najzaslužniji da budu svrstani u et-ta'ifu el-mensuru, koju je spomenuo Allahov Poslanik, sallAllahu 'alejhi we sellem, u vjerodostojnoj predaji koja se često navodi od njega: 'Neće prestati da postoji ta'ifa (skupina) u mome ummetu, nadmoćni na istini. Neće im nauditi oni koji im se suprotstave niti oni koji ih napuste, sve dok ne nastupi čas (Sudnji dan)'.''^[3]

I nema sumnje da su 'ulema (učenjaci) koji lično izvode akcije – prvi ljudi koji ulaze u ovu skupinu, a onda ostatak ljudi od mudžahida i drugih koji ih slijede.

A ono što je navelo selefe da kažu da je ta'ifa – 'ulema, bilo je to što je tada džihad bio nešto oko čega nije bilo nikakvog razilaženja među muslimanima, a granice su bile potpuno opremljene vojnicima i armijama, koji su se suočavali sa neprijateljem, a najizrazitije rijetkosti (najveći problemi) u pogledu vjere u njihovo vrijeme – bile su novotarije i velike zablude. A vitezovi sa tih bojnih polja su bili 'ulema.

Ali danas, mi smo u potrebi za naporom (trudom) 'uleme i muhaddisa, svakih na svom polju, jer vjera ne može biti utemeljena samo znanjem, niti samo džihadom, već svim tim zajedno.

Kao što je Uzvišeni Allah rekao u ajetu sure El-Hadid (u prijevodu značenja):

''Mi smo poslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali - a gvoždje smo spustili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi – i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, Moćan i Silan.''^[4]

A šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao:

''A vjera islam neće biti utemeljena, izuzev sa Knjigom, mizanom (terazijom) i gvožđem (oružjem). Knjiga je da se njome upućuje, a gvožđe je da se ona podržava. Baš kao što je On, Uzvišeni, rekao (u prijevodu značenja):

''Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali - a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi - i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, moćan i silan''.^[5]

Prema tome, Knjigom su utemeljeni znanje i vjera. Mizanom su utemeljena prava u ugovorima, novcu i odnosima, a gvožđem su utemeljene el-hudud (zakonske kazne).''^[6]

I on je također rekao:

''A mačevi muslimana donose pobjedu ovom Šeri'atu, a to je Kur'an i sunnet, kao što je Džabir ibn 'Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, rekao:

'Allahov Poslanik, sallAllahu 'alejhi we sellem, nam je naredio da udarimo ovime (sabljom) svakog onoga ko napusti ovo (Mushaf).' ''^[7]

I on je također rekao:

''Jer, zaista, ono čime se utemeljuje vjera je – Knjiga koja upućuje i gvožđe koje donosi pobjedu, kao što je spomenuo Uzvišeni Allah.''^[8]

I drugo osim ovoga, na raznim mjestima u njegovim ''Fetwama''.

Ja kažem:

Zbog ovoga, moguće je reći da je et-ta'ifa el-mensura zapravo ta'ifa (skupina) koja vodi džihad, slijedeći pravi, šeri'atom utemeljeni menhedž (metodologiju) ehlis-sunneta wel-džema'ata. A ja ću spomenuti nacrt ovog menhedža, uz dozvolu Allaha Uzvišenog, pod temom ''Osnove čvrstog pridržavanja Kur'ana i sunneta''.

Autor: šejh 'AbdulKadir bin 'Abdil'Aziz

(Ovo je odlomak iz šejhove knjige ''Odgovor na šubhe u vezi prisege i vođstva'', 40-43. str.)

Izvor: essunne.com

--------------------------------------------------------------------------------

[1] hadis je zabilježio Muslim u svom ''Sahihu''

[2] ''Sahih Muslim bi šerh en-Newewi'', 13. tom, 67. str.

[3] ''Medžmu'ul-fetawa'', 28. tom, 531. str.

[4] sura el-Hadid, 25. ajet

[5] sura el-Hadid, 25. ajet

[6] ''Medžmu'ul-fetawa'', 35. tom, 365. str.

[7] ''Medžmu'ul-fetawa'', 35. tom, 365. str.

[8] ''Medžmu'ul-fetawa'', 28. tom, 396. str.